Monodrama Dvi daske u Vršilnici

Putovanje kroz dušu Istre

Na dan rođenja pjesnika Mate Balote, a u sklopu ciklusa Nedjeljne kazališne avanture u Vršilnici Max teatar je u suradnji s Ogrankom Matice hrvatske u Zaprešiću premijerno prikazao monodramu Dvi daske nastale na stihove ovog zaboravljenog pjesničkog genija koji je uhvatio dušu čovjeka u trenutku kada mu se rušio svijet.

Pravim imenom Mijo Mirković, rodom je iz Raklja u Istri, a na umjetnički mu je rad svakako utjecalo što je u njegovoj kući u djetinjstvu živio učitelj. Kasnije se s tiskanom riječi susretao i radeći u tiskari, a duboke ožiljke odlaska s rodne grude svakako je ostavilo aktivno sudjelovanje u oba svjetska rata.

Iako je studirao filozofiju i slavistiku, diplomirao je i doktorirao ekonomiju te je bio predavač na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a onaj u Puli i danas nosi njegovo ime.
Na grobu je navedeno da težak, ribar, mornar, akademik i pjesnik, a Tomčić kaže: Balota je Istra i u tome nije nimalo pogriješio jer i danas iz Balotinih stihova izranja ona prava autohtona Istra.

Monodrama u izvedi Marine Kostelac već je vizualno u suglasju s kultom majke koja prožima Balotine stihove progovarajući o teškom životu žene, ali metaforičkim slijedom i istarske zemlje. Bosonoga glumica u jednostavnoj haljini s elementima nošnje poigravajući se maramom kao rekvizitom čini od marame pokrivalo za glavu, ali i mitraljez u ruci „soldata“ i raku prilikom izvođenja naslovne pjesme Dvi daske.

Kombinirajući štokavštinu iz Balotinog pisma kumu i stihove na čakavštini Kostelac vješto balansira između dva oblika književnosti i dva ostvaraja jezika iznoseći potresne zapise „jenega maleg čovika“.

Za opis Balotine poezije najbolje je koristiti njegove stihove: „beside su kratke, zaš dan je mali, a dela je čuda“, a oni su u predstavi obogaćeni glazbom koju je još 2001. godina odabrala Đurđa Kunej. Režiju potpisuju Marina i Max Kostelac, scenografiju Ivica Aničić, koreografiju i scenski pokret Rebeka Čuljak, a lektorica za Rakljanski govor Romana Percan.

Predstava pruža otklon od uobičajenog zaprešićkog repertoara na književnom jeziku ili kajkavskom dijalektu, a gledatelje uvlači u zaboravljeni svijet malog čovjeka kojeg je najbolje upoznati kroz njegov jezik, njegov dijalekt.